Ne osjećam se kao da živim, ali i dalje osjećam kao da jedem takpoki.

Kada je Beck Sehi počela snimati sesije sa svojim psihijatrom, nadala se da će stvoriti neku vrstu vodiča za sebe. Nije mogla ni zamisliti da će njene misli doprijeti do toliko ljudi, posebno mladih. Njena knjiga "Ne želim živjeti, ali mi se jede Takpoki" postala je međunarodni bestseler i stvorila zajednicu čitalaca koji razumiju depresiju i anksioznost o kojima se ovdje tako intimno raspravlja. Na samom početku knjige "Ne želim živjeti, ali mi se i dalje jede", autorica nas upozorava da bi sadržaj mogao učiniti čitaoce neugodnim, te ih stoga moli da zastanu i sjete se da su to sve tuđi osjećaji i da ih je potrebno odvojiti od svojih. Ova knjiga je nastavak Beccine borbe s distimijom i svojevrsni dnevnik utisaka iz psihoterapije koji ne nudi gotova rješenja, već istinu o tome šta znači živjeti s blagom, ali upornom tugom. To je poziv na empatiju - prema autorici, ali prije svega prema nama samima.